Sve bi moglo da ima sretan kraj

Kad neko sjedi sam u kafiću  i pije šampanjac, šta proslavlja?

P.S. Danas mi je malo žao, što se ne bakćem više blogom,
        dobro je da je tako, možda me to "natjera" da se vratim.
P.S. opet; nije da me ne zanima, hoće li biti i jednog odgovora.

...kad sa voljenom osobom ne stižeš ni pržena jaja da podijeliš, a meni kao pomalo hedonisti su pržena jaja, ono kao evo pojedoh danas nešto toplo ili ti kašikom.
Uslikah tako, ove dvije skorene tave, koje su i prespavale na šporetu.
To mi baš  nešto bilo tužnjikavo.

...seki
"Pada sneg i sve je tako carobno kao u bajci, nedostajalo mi je ovo predpraznicno raspolozenje, u kuci toplo, a ti pogledas kroz prozor, a sneg padaaaa, pahulje krupne kao latice belih ruza, padaju u milionitim sekundama, bezgranicnog mlecnog puta ka velikim kolicinama neceg sto ce ujutru, kad se probudim biti savrseno idilicno i izaci cu i izgrudva cu se kao pravo dete kad povileni i pretvori se u nekoga za koga sam smatrala da ne postoji vise nigde. ali pronasla sam je ponovo- moju ja!!!
Drago mi je da sam tu, zar je jb. sneg morao pasti da bih to "skontala".

Volim te bezgranicno jako, snazno, neizmerno...nedostajes mi...tvoja ja."


A meni je danas osim snijega, trebala jedna ovakva i jedan zagrljaj.

I dobila sam, sve...i zadovoljna sam kao da ispred mojih prozora pada snijeg, koji ovdje nikad nece pasti, taj bijeli, debeli snijeg.

...kad zavučeš ruke u džepove kaputa i u istim nadješ kartu pariskog metroa, koja te  provoza kroz tunele sjećanja tako nenadano, dok žuriš na neki bezvezni termin, a gradjanskom se dužnošću zove.
I onda umjesto da se nerviraš što je termin otkazan, a ti nisi obavješten, bude ti (skoro) svejedno.

Preporuka: Ne nositi pod obavezno kaput na hemijsko na kraju sezone.

Ovih dana  je ko bilo godinu dana kako sam započela sa pisanjem na bloggu i zamislila sam sebi da ću imati ispisano bar 500 postova, imam, ali kad se podijeli na 10.
Šta ću kad nisam tip izvještača, pišem kad me stisne, imam ja prepune ladice teka, papira iz nekih prethodnih života i iz ovog života, ali imam i problem da prenesem zadovoljstvo na papir.
Šta ću kad sam sretna, ja i letim...pa ne stižem da pišem, ispisujem ja listove, šta listove, čitave tomove, ali u glavi, a glava luda, pa zaboravi.
Trudiću se, dosta je bilo izvlačenja... jer je meni to nešto ko bitno.

Ovih dana je ko bilo pet godina najljepše avanture, avanture u smislu avanturizma i neizvjesnosti, avanture u smislu što kad se osvrnem, pomislim " Ma, nije moguće, da se sve to zbilo."
Avanture, jer je započelo kao bezazlezana alternativa, bez ikakve mogućnosti da preraste u nešto ozbiljnije, a preraslo je i ozbiljnije i neozbiljnije i krajeve i početke i raste još uvijek.
Početak sam tada imenovala najljepšom od svih mojih gluposti, jer nije bilo ni jedan posto šanse da to preraste u bilo šta, leptiri su se razletili u tom nekom novembru na minusima i mlataraju i danas.

Nastavak slijedi. Vjerovatno.

Ni kilometarska kolona riječi, ni tona i po sms-ova, ni litri telefonskih razgovora nekad ne mogu da nadomjeste ono što bi mogao jedan zagrljaj ili jedan stisak ruke.
E tad je daljina  jedna vrlo  zafrkana stvar, jer je nepremostiva i nikakve je riječi ne mogu smanjiti.

Nisam bacala kamenčiće kad sam odlazila, pa sam malo zalutala u lijenosti, u sutra ću, u  kasnije ću..., a kad se tako krene vrlo se lako izgubi.

Punila sam se suncem, dobrim vibracija, toplim pogledima, ispunjenom tišinom.
Napila se dogadjaja koji se tkaju u uspomene, od kojih ti je toplo i kad toplo nije.

Pa sam onda vidjela kako kad neko drugome jamu kopa, sam u nju pada. Iako sam ja bila ta kojoj se  kopalo iza ledja, ipak mi je došlo da pružim ruku, no oduprla sam se. Pa dodala sam jos jedan broj svojim godinama,  red je da budem i pametnija.

Znam da nakon vremena kad se dere, dolazi i vrijeme kad se zašiva, zadovoljna sam zbog toga.

Pogubila  sam neke drage prijatelje, neki su pogubili mene, svejedno je ko je koga, bezveze je što se to desilo. 

Pa sam onda pribilježila da bih trebala da pišem o:
- dobru i zlu, i šta se dogadja kad se sretnu;
- tome kako je dobar osjećaj kad želje postaju stvarnost;
- kako  guše neizgovorene riječi;
- kako je sutra ustvari jedna vrlo zeznuta riječ;
- i kako je čekanje bez vremenske odrednice vrlo bezveze
- etc.

Sve u svemu, nigdje veze, ali morala sam odnekud početi, opet.

da se tuspasim!
Tu-spas- mene i svih  nas.

Idem, ali ću i da se vratim!

- "Šta je?"
- "Luk...sjekla."
-" A-ha. Dodji vamo."

Brojim do hiljadu, satrah se od treptanja, ali i dalje peče, luk naravno.

Ma, nije to što gledam reprizu, nije to što sam izostavljena, ma nije to.
Ma, nije to što ne igram u prvoj postavi.
Ma, nisam ljuta, kako ću biti ljuta, kad su nove novosti  najbolje moguće.
Ma, ćutim, neću ništa reći.
Ma, čemu? Besmisleno je. Ovo se ćuti.
Ma, sakriću se na par dana, to bar nije problem, kad sam i ovako daleko, pa sam prekobrojna.
Ma, u opštoj euforiji niko neće primjetiti.
Ma, proći će.
Ma, u redu je, znam da je moj broj teško pamtljiv.
Ma, znam da nemam pravo.
Ma, znam i da se ponašam nezrelo i djetinjasto.
Ma, samo ne štedi zagrljaje.




Već tri dana čuči ovaj post u sandučetu, ali i dalje peče, luk naravno.